Jelašnička klisura – penjanje, smeštaj, info i zanimljivosti

0

U atarima sela Čukljenik i Jelašnica, na samo desetak kilometara od grada Niša, nalazi se posebna prirodna lepota Jelašnička klisura.

Ovaj zanosan izvor radosti za sve ljubitelje prirode nastao je tako što se Jelašnička reka intenzivno vertikalno usecala u stene krečnjačkog porekla.

Klisura ima više visinskih nivoa i kreće se od 293 m, pa sve do 580 metara nadmorske visine. Najviša tačka je tzv. Radovanski kamen ili Radov kamen.

Jelašnička klisura ima strme strane, a odseci se stepenasto nižu. Vodena erozija je dovela do toga da se ovi odseci razbijaju, pa izgledaju kao usamljeni zupci, stenoviti rtovi, stubovi, ali i široka “platna”.

Atraktivan izgled klisure dolazi od njene bogate morfološke ornamentike koja je obogaćena unikatnim formama kraške erozije.

Ovde ćete pronaći šupljine, potkapine, prozorce i kaverne u stenama klisure. Poznavaoci kažu da se među svim prozorcima posebno izdvajaju Sveti Ilija i Kupina zbog svoje lepote, veličine, ali i neobičnog, gotovo bizarnog položaja.

U Jelašničkoj klisuri ima mnogo retkih, gotovo reliktnih vrsta, isto kao i endemičnih. To doprinosi njenom značaju, jer svi izučavaoci živog sveta Balkanskog poluostrva smatraju da je ovaj teren itekako važan.

Ono čime Jelašnička klisura može najviše da se ponosi jesu dve biljne tercijarne vrste, koje pripadaju Balkanu i koje se mogu naći još samo u Sićevačkoj klisuri nedaleko odatle (zapravo zona kontakta između ovih endemoreliktnih vrsta je jedinstvena na Balkanskom poluostrvu).

Te dve vrste su: Natalijina ramonda ili Ramonda nathaliae i srpska ramonda ili Ramonda serbica.

Divan cvet ramonda iz Jelašničke klisure – simbol za koji zna čitav svet

Natalijina ramonda ili cvet feniks je neobično lep cvet ljubičaste boje. Zovu ga feniksom zbog toga što i kada uvene može ponovo da se pridigne samo ako se zalije.

Ovaj cvet je prvi put klasifikovan 1874. godine. Klasifikaciju je uradio srpski prirodnjak Josif Pančić.

On je tada cvetu dao ime Ramonda serbica ili srpska ramonda, a prvi put ga je video u okolini Niša.

Cvet pripada porodici Gesneriaceae, redu Lamiales i rodu Ramonda. Smatra se da je ovaj cvet ostatak nekadašnje suptropske flore Mediterana i Evrope, a ima afričko poreklo. Biljka je višegodišnja i najsličnija sa biljkom Ramonda nathaliae. Kod nas ovaj cvet zovu i kolačić.

Biljka raste u pukotinama krečnjačkih stena, a uglavnom je štiti šumska vegetacija. Ima ga po klisurama i na nadmorskoj visini do 1800 metara, pa se uglavnom nalazi na niskim planinskim grebenima i to sa severne strane.

Može se naći kao endemska vrsta u Bugarskoj, Makedoniji, Albaniji, Crnoj Gori. Dve najveće disjunkcije su u severozapadnoj Bugarskoj i istočnoj Srbiji, kao i u južnoj Srbiji, Makedoniji, Albaniji i Grčkoj.

U Jelašničkoj klisuri, Sićevačkoj klisuri i na severnim obroncima Šar planine može se naći od desetak do trista pedest biljnih jedinica na površini od 5 m2. Cvet je najviše ugrožen zbog kolekcionarkskog branja za herbarijume. Kod nas je ovaj cvet zaštićena vrsta.

Natalijinu ramondu je 1884. godine otkrio dr Sava Petrović u okolini Niša. Ova biljka je veoma slična sa srpskom ramondom i misli se da je još u toku tercijara srpska ramonda nastala odvajanjem od Natalijine ramonde.

Doktor Petrović je bio lekar na dvoru kralja Milana Obrenovića. On je u saradnji sa Josifom Pančićem klasifikovao ovu biljku i nadenuo joj ime u čast kraljice Natalije, supruge kralja Milana Obrenovića.

Zajedno sa srpskom ramondom, ova biljka čini zonu simpatrije i to na jedinstvenom mestu, na Radovanskom kamenu u Jelašničkoj klisuri. Takođe, ima ih i u Sićevačkoj klisuri na Obliku.

Natalijina ramonda je simbol koji stoji na amblemu koga nose svi oni koji obeležavaju Dan primirja u Prvom svetskom ratu u Srbiji. Ovaj dan se obeležava 11. novembra. Postoji više razloga zbog čega je ovaj cvet uzet za simbol ovog praznika.

Pre svega biljka je veoma izdržljiva, zbog toga što se zna da je postojala još u ledenom dobu.

Drugi razlog je što se ovaj cvet može naći na Svetom Iliji, najvećem vrhu Kajmakčalana gde je srpska vojska imala teške bitke pod vođstvom Živojina Mišića u Prvom svetskom ratu.

Specijalni rezervat prirode pod zaštitom države

Sve ove vrednosti Jelašničke klisure u smislu lepote i jedinstvenosti njene prirode dovele su do toga da se njeno područje, tačnije površina od 115.73 hektara proglasi Specijalnim rezervatom prirode još 1995. godine.

Ovo je učinjeno kako bi se sačuvale prirodne retkosti i staništa, a pre svega kako bi se očuvale endemoreliktne vrste Natalijina i srpska ramonda.

Takođe, u to spadaju i 20 balkanskih, 39 mezijskih i šest ilirskih subendema i endema. Čitavim ovim kompleksom danas upravlja Javno preduzeće “Srbijašume”, kao i Šumsko gazdinstvo iz Niša.

Jelašnička klisura – prvo sportsko penjalište u Srbiji

Kao što je već navedeno, Jelašnička klisura zaista ima unikatnu ornamentiku zbog svojih krečnjačkih stena i kraške erozije.

Uz neverovatne stene, potkapine, dolomitske stubove, šupljine i prozorce, u Jelašničkoj klisuri je vrlo interesantan i jedan vodopad po imenu Ripaljka, ali i značajni arheološki lokaliteti.

U Jelašničkoj klisuri se može kampovati, može se doći i na piknik, a naročito omiljeno mesto za ovakve vidove uživanja jeste sam izlaz iz klisure na kome su napravljene i pomoćne klupe i stolovi za sve posetioce.

Preko puta mesta za kampovanje, uređena je i obeležena staza za sportsko penjanje. Tačnije, postoji preko 200 obeleženih staza za ovaj ekstremni sport koji broji sve više uživalaca.

Naglašavamo da je Jelašnička klisura prvi zvanični prostor na kome je registrovano sportsko penjanje i na kome se to sprovodi pod nadzorom planinarsko-alpinističkog kluba.

Sportsko penjanje je zvanična sportska disciplina. Ona se razvila iz alpinizma, a ogleda se u slobodnom savladavanju različitih penjačkih smerova bez ikakve opreme koja služi za penjanje. Ovde oprema tehnički služi isključivo za sprečavanje mogućih padova.

Slobodno penjanje se od alpinizma razlikuje po tome što želi da savlada teške detalje stena uz pomoć slobodnog stila i tehnike uprkos visini. Sportsko penjanje se izvodi na malim dužinama (od osam do trideset metara).

Svaki sportski smer je prethodno pripremljen međuosiguračima koji su postavljeni i koji su sigurni (ekspanzivni klinovi).

U Jelašničkoj klisuri su prvi smerovi za penjanje postavljeni još 1994. i 1995. godine. Danas ima ukupno 208 smerova. Njihova težina se kreće od 4b, pa sve do 8b. Takođe ima i 244 bolder problema. Njihova težina se kreće od 3a do 7c.

Iako su smerovi vrlo lepo obeleženi, obično se ne preporučuje penjanje bez profesionalnog vodiča, zbog toga što je orijentacija teška.

Poznavaoci kažu da je najbolje penjati se u jesen ili u proleće zbog klime i orijentacije samih stena.

Do Jelašničke klisure se dolazi iz Niša. Razdaljina od Niša do klisure je 15 km. Prođe se Niška Banja i ide se ka selu Jelašnica.

Takođe, može se ići i autoputem Niš-Pirot-Dimitrovgrad i sa njega se skreće direktno u selo Jelašnica.

Negde pri kraju sela, tamo gde su poslednje kuće, već započinje klisura. Kraj klisure je u selu Čukljeniku.

Ako se nastavi putem posle Čukljenika, dolazi se u Bojanine vode koje se nalaze na Suvoj planini.

Ako idete iz Niša, onda možete stići i gradskim redovnim autobuskim linijama. Autobusi koji idu za Jelašnicu su 19 i 21.

U selu Jelašnica postoji mogućnost iznajmljivanja privatnog smeštaja ukoliko želite da ostanete duže.

Prirodno penjalište u Jelašničkoj klisuri ima više različitih sektora od kojih neki imaju vrlo interesantne nazive: Big Dream, Glava šećera, Đavolja varoš, Ogledalo, Gekon, Patience, Lumbago, Strejter, Avalon, Rock&Friends, H2O, Poljska veza, itd.

Smerovi takođe imaju interesantne nazive: Mali mrav, Piknik, Čarobnjak iz Oza, Kriva koska, Pera Derlić, Double Trouble, Muhamed Ali, Bal na vodi, Džeparac, Vavilon, itd.

Dužine smerova su različite – od 7 do 54 m.

Bojanine vode

Ukoliko se nalazite u Jelašničkoj klisuri šteta bi bilo da ne posetite izletište Bojanine vode.

Iza Čukljenika, kada se izađe iz Jelašničke klisure dolazi se do ovog lepog mesta na Suvoj planini.

Bojanine vode su smeštene na 700 do 1300 m nadmorske visine i zaista predstavljaju pravu oazu.

Ovde je vazdug čist i svež, kao i voda koje izvire iz planine.

Smeštaj možete pronaći u planinarskom domu Studenac koji ima smeštajni kapacitet od 55 mesta.

Loading...

Pogledajte i ovo Još tekstova od autora